ŠTETNOST PO ZDRAVLJE OREĐENIH TVARI IZ HRANE
Autor i urednik: Prof dr Midhat Jašić
Štetnost po zdravlje oređenih tvari objašnjava se metodama koje se izučavaju u okviru toksigologije, iz koje se postepeno diferencira toksikologija hrane. Toksikologija je nauka o otrovima (lat. toksikon–otrov, logos–nauka ).Proučava štetne efekte hemijskih i fizikalnih agenasa na žive organizme. Ovi agensi se opcenito nazivaju toksikantima. Od doze tog agensa ovisi da li neka tvar ima toksično djelovanje. Pri malim dozama otrovne tvari nemaju toksičnog djelovanja ili čak djeluju blagotvorno. Strane tvari u hrani se još nazivaju ksenobioticima[1]. Veza između doze otrova i odaziva promjena na organizmu je temeljna zamisao toksikologije. Prema tvrdnji Paracelsusa (1525 g.): „Sve tvari su otrovi. Nema ni jedne da nije otrov. Samo doza pravi razliku izmedju lijeka i otrova“ . Toksični efekti su patološke promjene anatomije i tjelesnih funkcija ili nevidljiva oštećenja organa.Posljedice su uglavnom biokemijske lezije ili specifične promjene na molekulama organizma.Sa aspekta prisustva toksičnih tvari, definrana je i zdravstvena ispravnost hrane, pa se zdravstveno ispravnom se smatra hrana koja:ne sadrži mikroorganizme, parazite i njihove razvojne oblike u broju koji predstavlja opasnost za zdravlje ljudi, ne sadrži štetne ili opasne tvari u koncentracijama koje same ili zajedno s drugim tvarima predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi. Stepen toksičnosti određene tvari definiran je toksičnom dozom. Doza se izražava kao težina štetne tvari na jedinicu težine eksperimentalne životinje (t.j. miligrami na kilogram tjelesne težine) ili kao konstantna dijetna koncentracija (dijelovi na milijun ili miligrami na kilogram hrane). Mnogi fakori utječu na apsorpciju toksikanta u organizmu, te konačno njegov toksični učinak. Medju najvažnijim faktorima toksičnih efekata su: koncentracija ili doza tvari, dužina izloženosti-ekspozicija, fizikalnokemijska svojstva tvari,put ulaska,individualna otpornost i dr.
Čestice toksikanta mogu biti molekule, atomi, ioni, e da bi ispoljili svoje toksično djelovanje moraju proći kroz granične površine kao što je epitel probavnog trakta. Osnovni mehanizam apsorpcije toksikanata polazi od prodiranja čestica toksikanta kroz membranu stanica.Toksičnost može posljedično izazvati promjene na biomoelkulrnom nivou, staničnom nivou, na nivo tkiva i organa i naravno na nivou cijelog organizma. Kad su u pitanju organi tako mogu tvari biti hepatotoksične ( jetra), neurotoksične (nervni sitem) estrogeni toksini , imunosupresivni toksini, respiratorni toksini itd.Toksične promjene u živom organizmu nastale intoksikacijom mogu biti: iritantnost, alergičnost, korozivnost, teratogenost-embriotoksičnost, genotoksičnost, karcinogenost, mutagenost itd. Sastojci hrane, osim utjecaja na funkcioniranje biotransformacijskog sistema, mogu uticati na apsorpciju toksikanata. Npr . neki sastojci grejpa inhibiraju glikoprotein koji iz stanica izbacuje strane tvari ili imaju interakcije s toksikantima u probavnom traktu kao npr. askorbinska kiselina reducira nitrite i time spriječava reakciju nitrita i sekundarnih i tercijarnih amina i nastanak karcinogenih nitrozamina.Često se miješaju pojmovi zdravstvena neispravnost I zdravstvena opasnost, što se može najbolje pokazati upravo na vrijednosti mamaksimalno dopuštenih koncentracija (MDK). Propisima je jasno određeno što predstavlja MDK (MRL – za rezidue). Ako je koncentracija neke štetne tvari u određenoj hrani viša od propisima utvrđenog MDK, takva hrana je zdravstveno neispravna za konzumiranje.
Toksikološke studije.
Znanstveno utemeljeni podaci o toksičnosti neke tvari dobivaju se na osnovu toksikoloških studija, koje koriste različite metode u definiranju nivoa toksičnosti određene tvari. To su najčešće in vivo i in vitro ispitivanja. Te studije ne radi svaka pojedinačna država. Koriste se studije koje su validne za cijelu humanu populaciju 2.Studije se dijele na: akutne bazirane na jednoj dozi ekspozicije, subhronične bazirane na desetini životnog vijeka testirane životinje, hroničnebazirane na cjeloživotnoj ekspoziciji testirane životinje.[2] . Cilj naravno, svih istraživanja je utvrditi količinu štetne tvari koju čovjek može unositi u organizam bez posljedica koje narušavaju zdravlje. Kao mjera koristi se maksimalno dopustiva količina-MDK. Temelj za izračunavanje MDK je krivulja doza/učinak, ali se pri tom ne promatra najteži mogući učinak ili smrt, nego drugi prolazni ili neprolazni štetni učinci. Najvažniji podatak je najviša doza uz koju se nepojavljuje štetan učinak ili NOEL (NotObservedEffectLevel). Daljnjim povećanjem doze opazili bi se prvi učinci ili najniža zapažena doza sa štetnim učinkom LOEL (Lowest Observed Effect Level). Prema tome, polazi se od NOEL (engl. NotObservedEffectLevel) ili najviša doza bez učinka. Još jedan parametar se uzima u obzir, a to je faktor sigurnosti. Tako se dobiva ADI (engl. AcceptableDailyIntake) – prihvatljivi dnevni unos. Najveća doza koja ne uzrokuje štetne učinke pri kroničnoj izloženosti definira se kao NOAEL (No Observable Adverse Effect Level) vrijednost. NOAEL se određuje testovima na životinjama. To su vrijednosti koje se koristi kao osnova da bi se napravili standardi za ljudsku sigurnost što se tiče prisutnosti kemijskih tvari u prehrani. Ti standardi su TDI (TolerablyDaily Intake) i ADI (Acceptable Daily Intake), a oni označavaju dnevni unos neke tvari izražen po kg tjelesne mase, koji neće izazvati štetne učinke. TDI se koristi za kontaminente, a ADI za aditive i ostatke.
TDI, ADI= NOAEL/(F1xF2)
gdje su: F1= faktor (ne)sigurnosti za ekstrapolaciju podataka s životinja na ljude, F2= faktor (ne)sigurnosti za inter-individualnu različitost. Za tvari koje se akumuliraju u ljudskom organizmu (npr. dioxin) umjesto TDI računa se TWI (TolerablyWeekly Intake).
TWI= NOAEL/(UF1xUF2) x 7
NOEL nije sigurna veličina jer će se zbog inter individualnih razlika kod nekih pojedinaca učinci ipak pojaviti. Doza kod koje se štetni efekti neće pojaviti je ADI (engl. Acceptable Daily Intake). Ta se veličina dobije dijeljenjem NOEL-a s faktorom sigurnosti, koji može biti od 10 do 10 000 što ovisi o efektima na temelju opažanja na životinjskom ili ljudskome modelu.
ADI = NOEL/faktorsigurnosti
Kad se podaci dobiju na pokusnim životinjama i kad se radi o vrlo ozbiljnim učincima kao što su kancerogene tvari poput benzena faktor sigurnosti je vrlo visok oko 10 000 i njime se dijeli dobijena vrijednost NOEL da bi se odredio ADI. Kad su tvari manje opasni manji je i faktor sigurnosti. ADI nije isto što i MDK. ADI znači prihvatljiv ukupni dnevni unos, a opasna tvar može se unositi različitim putovima u organizam. Tako se nitrati i nitriti mogu unositi vodom, različitim vrstama hrane, zrakom ili čak predmetima opće uporabe. Zbog toga se najprije utvrdi prosječna dnevna suma unosa kontaminanata u svim oblicima hranom, zrakom itd. Utvrđuje se koliko prosječan građanin na dan pojede kruha, govedine, šunke, ribe popije vode i si. Ako su nam uz to poznati podaci o koncentraciji neke opasne tvari u svim tim medijima, složenom računicom možemo utvrditi koliko zapravo u takvome mediju smije biti opasne tvari. Zbog toga je uveden i termin ekspozicija ili izloženost.Postoji MDDD (Maksimalno dopuštena dnevna doza) i predstavlja zbroj unosa po svim medijima.NOAEL je kratica za razinu neprimijećenog suprotnog učinka, a to je najviša doza ili razina izloženosti kod koje nisu primjećeni suprotni učinci povezani s tretiranjem.Maksimalna tolerirana doza (MTD) je najviša razina doze koja pokazuje znakove toksičnosti kod životinja bez znatnih učinaka na preživljavanje u odnosu na test u kojem se koristi.LD50 (medijan letalne doze) je statistički izračunata jedna doza tvari za koju se može očekivati da će uzrokovati smrt u 50% životinja kojima je dana. Vrijednost LD50 se izražava kao težina test tvari na jedinicu težine eksperimentalne životinje (miligram na kilogram).LC50 (medijan letalne koncentracije) je statistički izračunata koncentracija tvari za koju se može očekivati da će izazvati smrt za vrijeme izlaganja ili unutar određenog vremena nakon izlaganja u 50% životinja izloženih određeno vrijeme. S druge strane kod dodataka prehrani postoji i indeks sigurnosti – odnos između preporučenog unosa (RDA) i minimalne toksičke doze tj. ako je preporučeni unos kalcija 1200 mg, a minimalna toksička doza kalcija 12 g, onda je faktor sigurnosti kalcija 10. Što je indeks sigurnosti veći, manja je toksičnost dotične supstance. Primjerice, faktor sigurnosti za C vitamin je maksimalno 83, Sto znači RDA (60 mg) x 83 = 5 g dnevno. Indeks sigurnosti minerala – odnos koji se dobiva kada se toksička doza minerala podijeli s preporučenim unosom.
Dozvoljene količine
Kontaminant (ili štetna tvar) je biološka, kemijska, radiološka ili fizička tvar štetna za zdravlje ljudi, koja nije namjerno dodana hrani, a prisutnost koje je u hrani posljedica postupaka tijekom proizvodnje (uključujući postupke izvršene tokom uzgoja usjeva i životinja te primjene veterinarskih lijekova), prerade, pripreme, tretiranja, pakiranja, transporta ili skladištenja te hrane, ili posljedica zagađenja okoliša. Rezidua (zaostala tvar) je ostatak bioloških ili kemijskih tvari koje se dopušteno koriste u određenim količinama i u određenim razdobljima primarne proizvodnje hrane, kao i ostatak njihovih metabolita te produkata njihove razgradnje. Rezidue ne podrazumijevaju prehrambene aditive, Dva su najvažnija kriterija, kao mjera za količinu dozvoljenih kontaminnata u hrani: karenca i MRL. Karenca je vrijeme resorpcije i svođenje rezidua na nivo ispod MRL, a MRL je maksimalno dozvoljena količina- nivo (Maximum rezidual level), ili maksimalni nivo ostatka kemijske supstance nakon tretiranja. MRL predstavlja toksikološku granicu. Sve vrijednosti više od MRL mogu biti štetne po zdravlje.
ADI x prosječna težina osobe (kg)
MRL = —————————————————–
Max dnevna konzumacija namirnice (kg)
Često se miješaju pojmovi zdravstvena neispravnost i zdravstvena opasnost, što se može najbolje pokazati upravo na vrijednosti mamaksimalno dopustenih koncentracija (MDK). Propisima je jasno određeno što predstavlja MDK (MRL–za rezidue). Ako je koncentracija neke štetne tvari u određenoj hrani viša od propisima utvrđenog MDK, takva hrana je zdravstveno neispravna za konzumiranje.
Djelovanje rna ljudski organizam
Postoji više od 200.000 kemikalija u okolišu proizvedenih od strane čovjeka. Mnoge od tih supstanci se metaboliziraju u tijelu čovjeka, gdje je jetra glavni organ uključen njihov metabolizam. Rezidue i kontaminanti iz hrane su najčešće ili gotovo uvijek ksenobiotici[3] te prolaze kroz procese u ljudskom organizmu i to apsorpcije, distribucije, metabolizma i eliminacije.
Sliaka Putevi toksičnih tvari
U prvoj fazi metabolizma toksičnih tvari, reakcije oksidacije su najvažnijih pri transformaciji ili preobražaju ksenobiotika. Provode ih: citokrom P-450 vrste (monooksigenaze). Ovi enzimi također mogu katalizirati reakcije:deaminacije, dehalogenacije, desulfuriranja,epoksidacije,peroksigenacije ireakcije redukcije. U prvoj fazi metabolizma toksičnih tvari hidroksilirane ili na neki drugi način promjenjene supstance prevode pomoću specificnih enzima u različite polarne metabolite reakcijama kao što su:konjugacije s glukouronskom kiselinom, sulfatima, acetatima, glutationom ili s nekim aminokiselinama I metilacija. U metabolizmu ksenobiotika pojavljuje se povećanje njihove polarnosti ( topivosti u vodi), a time je olakšano i izlučivanje iz organizma.Hidrofobni ksenobiotici koji se ne mogu prevesti u polaran oblik zadržavaju se u adipoznom tkivu.
Akutna toksičnost
Akutna toksičnost uključuje štetne učinke koji se događaju unutar određenog, kraćeg vremena nakon uzimanja doze toksične tvari. Za akutnu toksičnost, korozivnost i iritaciju, obično nije moguće izvesti NOAEL ili LOAEL na temelju testiranja. Za akutnu toksičnost izvodi se vrijednost LD50 (srednja smrtonosna doza) ili LC50 (srednja smrtonosna koncentracija) ili, kada se primjenjuje postupak fiksne doze, izvodi se kritična doza.Za reprodukcijsku toksičnost utvrđuje se odnos doze (koncentracije) – reakcije (učinka) identificira se razina bez zapaženog štetnog učinka (NOAEL). Ako nije moguće utvrditi NOAEL, utvrđuje se najniža razina zapaženog štetno gučinka (LOAEL).
Slika Prikaz odnosa doze i reakcije za toksine bez praga i s pragom 6
Očita toksičnost je opći izraz koji opisuje jasne znakove toksičnosti nakon uzimanja test tvari. Ona mora biti dovoljna za opasan učinak i takva da se može očekivati da porast uzete doze rezultira razvojem ozbiljnih toksičnih znakova i vjerojatno umiranjem.
Tabela 2.1.3. Kategorije i stupanj toksičnosti
Kategorija |
Stupanj toksičnosti |
Kategorija 1: |
LD50 ≤ 5 mg/kg tjelesne mase |
Kategorija 2: |
LD50 ≤ 50 mg/kg tjelesne mase |
Kategorija 3: |
LD50 ≤ 300 mg/kg tjelesne mase |
Kategorija 4: |
LD50 ≤ 2000 mg/kg tjelesne mase |
Kategorija 5: |
LD50 ≤ 5000 mg/kg tjelesne mase |
Od najpoznatijih JE otrova arsenik ima LD50 = 20 mg/kg, a cijanovodonik ima LD50 = 1,5 mg/kg.
Hrohnična toksičnost
Toksične promjene u živom organizmu nastale hroničnom intoksikacijom mogu biti: genotoksičnost, karcinogenost, mutagenost itd, ali isto tako hepatotoksičnost, neurotoksičnost, nefrotoksičnost itd.Genotoksičnost, definirana kao štetni učinci na genetski materijal ne nužno povezani s mutagenošću, može biti izazvana oštećenjem DNA bez direktnog dokaza zamutacije. Mutacijsko djelovanje ima uticaj na promjenu genske strukture i nasljednih svojstava živih organizama s dugotrajnim posljedicama na potomstvo. Mutagene supstance su kemikalije koje se nalaze u hrani i mogu uticati na genetičku strukturu i mogu imati uticaj posebno na razvoj tokom trudnoće. Mutacijsko djelovanje ima uticaj na promjenu genske strukture i nasljednih svojstava živih organizama sa dugotrajnim posljedicama na potomstvo. [4]Mnogi od tih otrova mogu nanijeti štetu nervnom i imunom sistemu, takođe mogu dovesti do poremećaja za odvijanje genetičkih procesa[5]. Mutacijsko djelovanje ima uticaj na promjenu genske strukture i nasljednih svojstava živih organizama sa dugotrajnim posljedicama na potomstvo. Mutageni faktori mogu se podijeliti: fizičke (zračenja iz prirodnih i vještačkih izvora), hemijske (brojna organska i neorganska jedinjenja kao i materije koje dospjevaju hranom, npr.aditiv) I biološke (virusi, kao i proizvodi metabolizma određenih organizama). Teratogenost je karakteristične za malformacije na plodu (fetus). Teratogeni period dešava se u vrlo uskom razdoblju fetalnog razvoja.Kod in vivo ispitivanja za mutagenost i karcinogenost dovoljno je utvrditi može li upotreba aktivne tvari ili sumnjive toksične tvari imati za posljedicu takav učinak. Međutim, ako se može utvrditi da aktivna ili sumnjiva tvar koja je identificirana kao karcinogena nije genotoksična, predlaže se određivanje NOAEL.
[1]grč. xeno –stranac
[2]Report of the FAO/WHO Workshop: Exposure Assessment for Chemicals in Food. Annapolis, Maryland, USA, 2005.
[3]Ksenobiotik je kemikalija strana biološkom sustavu, najčešće djeluje kao otrov na organizam
[4]Biohemija hrane I,Lejla Begić i Midhat Jašić,Univerzitet u Tuzli,2008,203-204
[5]Elson M. Hass,MD with Buck Levin:”Staying Healthy with Nutrition”,Celestial Arts,2006.,418.
[6] Biohemija hrane I,Lejla Begić i Midhat Jašić,Univerzitet u Tuzli,2008,203-204
ZDRAVSTVENA SIGURNOST HRANE
Važnost hrane u svakodnevnom životu je krucijalna, pa je njena zdravstvena sigurnost postala bezuslovan zahtjev, kako potrošača tako i domaćeg i međunarodnog zakonodavstva. Zahtjevi za kvalitet hrane mogu se klasificirati u dvije osnovne grupe primarne i sekundarne. Primarni zahtjevi bazirani na zaštiti zdravlja potrošača i određuju se zakonskom regulativom. Potrošači preferiraju hranu za koju znaju da je zdravstveno sigurna, a dobro educirani prepoznaju proizvode koji imaju veći stupanj zdravstvene sigurnosti. Prepoznavanje zdravstvene sigurnosti bazira se najčešće na garancijama proizvođača i posjedovanju certifikata koje daju ovlaštene institucije,ali i povjerenju u monitoring i kontrolu koje obavljaju državne institucije. Sekundardni zahtjevi su značajni sa aspekta interesa potrošača da zadovolji specifične zahtjeve kao što su nutritivna, tehnološka, etnička, organoleptička i druga svojstva kvaliteta hrane. Tako prema ovim svojstvima(atributma) postoji konvencionalni kvalitet hrane, organski proizvedena hrana, hrana sa geografskim porijeklom i tradiconalnim ugledom, hrana dobijena od GMO, novel food ili nova hrana itd. Posebna grupa su nutritivni atributi, koji postaju sve zahtjevniji, pa se razvija dijetetska hrana, hrana za trudnice i dojilje, dječija hrana, hrana za starije osobe, hrana za sportaše i sl. Međutim postoji i hrana koja je sukladna prehrambenim običajima kao i etnička hrana gdje se ubraja: halal, košer, vegetarijanska i slična hrana.
Zahtjev za zdravstvenom sigurnost i je primaran i obligatoran. O njemu se ne diskutira da li treba biti zadovoljen ili ne, on je propisan zakonima. Prema zakonskoj regulativi, zdravstvena ispravnost determinirana je odsustvom materija biološkog, hemijskog i fizičkog porijekla koje se mogu naći u hrani i proizvesti štetan uticaj na zdravlje čovjeka. Prema većini zakona, kod nas i u svijetu, zdravstveno ispravnom hranom se smatra hrana koja ne sadrži mikroorganizme, parazite i njihove razvojne oblike u broju koji predstavlja opasnost za zdravlje ljudi, te hrana koja ne sadrži štetne ili opasne materije u koncentracijama koje same ili zajedno s drugim materijama predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi. Hrana se smatra zdravstveno ispravnom ukoliko ne može prouzročiti štetne utjecaje na zdravlje ljudi i ako je proizvedena, pripremljena i konzumirana u skladu sa njezinom namjenom, dok se hrana smatra zdravstveno neispravnom ukoliko je štetna za zdravlje ljudi i neprikladna za ljudsku konzumaciju.Zdravstvena sigurnost hrane je jedan od najvažnijih zahtjeva koji se postavljaju u kvalitetu života svremenog društva. Hrana, ishrana i životni stil su kriteriji po kome se može ocjenjivati kvalitet života svakog pojedinca. Pojedinac kao i društvo nisu imuni na dinamične promjene koje se dešavaju u okruženju, pa se neprekidno pod uticajem okoline, navika, običaja i društveno-ekonomskog progresa mijenjaju i stavovi prema hrani i ishrani. Hrana i ishrana kao dio životnog stila nosi visok stepen rizika kada je u pitanju nastanak određenih bolesti. Ove bolesti možemo svrstati u dvije osnovne grupe: bolesti nepravilnog načina ishrane i bolesti izazvane hranom. Bolesti nepravilnog načina ishrane, odnosno bolesti suficitarnosti/ deficitarnosti nutrijenata u ishrani regulatorno se tretiraju odvojeno od legislative koja se odnosi na bolesti izazvane hranom. Bolesti suficitarnosti/ deficitarnosti su jedan od gorućih problema savremenog društva, ali ništa manje značjne su i bolesti koje nastaju unosom kontaminirane hrane. Osnovni cilj zdravstvene sigurnost i je spriječiti bolesti izazvane hranom,a koje nastaju usljed djelovanja različitih štenih materija iz hrane. Zbog toga se nacionalni programi sigurnost i hrane fokusiraju na proizvodnji, kontroli i monitoringu hrane. Praktično sprovođenje ovih programa bazirano je na proaktivnom preventivnom pristupu «od farme do stola» ili u novije vrijeme «od usta do farme ». Na taj način se nastoji kontrolirati svaki korak vezan uz primarnu poljoprivrednu proizvodnju, preradu, pakovanje, skladištenje, distribuciju i na koncu pripremu hrane.
HRANA, ISHRANA I ZDRAVSTVENASIGURNOST
Sigurnost hrane se odnosi na pojavu opasnosti i ne obuhvata ostale aspekte uticaja na ljudsko zdravlja kao što je režim ishrane, odnosno nutritivni aspekt. Ipak danas se sve više govori i o nutitivnim opasnostima i rizicima. U praksi ljudi često jedu zdravstveno bezbjednu hranu, ali obolijevaju od bolesti suficitarnosti ili deficitarnosti nutrijenata u njihovoj ishrani. Još u antičko vrijeme grčki filozof Hipokrat postavio je temelje savremene medicine, ali i ishrane, pa se njegova misao: „Neka hrana bude lijek, a lijek neka bude hrana” i danas ponavalja kao opšteprihvatljiva formula u nauci o hrani i ishrani. Mnogi naučnici su doprinijeli savremnim spoznajama o hrani, ishrani i zdravstvenoj sigurnost i hrane. Još u 18. vijeku se počela razvijati nauka o kontroli i sastavu živežnih namirnica kada je sve više bila prisutna tvrdanja, koju je prvi izrekao F. Acuum (1768-1838) ”da se smrt nalazi u loncu”. Razvoj nauke, tehnike i tehnologije u oblasti primarne poljoprivredne proizvodnje, prerade, pakovanja i distribucije hrane omogućio je u industrijski razvijenim zemljama proizvodnju dovoljne količine hrane da se eliminra glad. S druge strane, suvišne količine i obilje hrane nisu donijele zdravlje. Obilje hrane donijelo je sa sobom i bolesti. U prvom redu to su bolesti suficitarnosti nutrijenata u ishrani, kao što je debljina, koju često prate bolesti tzv metaboličkog sindroma: bolesti krvnih sudova, hiperlipidemija, hipertenzija, dijabetes melitus II, mikroalbumeuria i sl. Unos prevelike, nuravnotežene količine nutrijenata posebno lipida smatra se uzrokom mnogih karcinogenih oboljenja. Šta se u stvari događalo? Tokom evolucije ljudsko tijelo se najčešće razvijalo u uslovima oskudice hrane i nutrijenata koji su značajni za održanje homeostaze organizma. U nedostatku raznovrsne hrane, čiji je deficit bio očigledan sve do dvadesetog vijeka, prisutne su bile bolesti deficitarnosti nutrijenata u ishrani kao što su avitaminoze, gušavost te drugi oblici malnutricija. Sve do dvadestog stoljeća čovjek je iskorištavo masnoće pohranjene u tijelu da bi se održao u životu. Nakon industrijske revolucije i rasta materijalne potrošnje hrana postaje bogatija masnoćama i drugim nutrijentima, a tijelo se još nije prilagodilo takvim promjenama. Tako se nije razvio mehanizam koji bi se regulacijski prilagodio unosu previše nepotrebne energije, pa se vjeruje da je to jedan od evolucijskih razloga povećane debljine, a s njom i bolesti suficitarnosti ishrane.
Posljednjih desetljeća, zbog socijalnih i kulturoloških promjena kao i promjena životnog stila, porasta urbanizacije i demografskog starenja populacije, bolesti prouzrokovane debljinom postale su jedan od značajnijih problema koji danas ima razmjer globalne epidemije.Osim bolesti suficitarnosti i defictarnosti nutrijenata u ishrani danas su prisutne i drugi tipovi bolesti vezanih za ishranu. Vrijedno je pomenuti hipersenzitivnost na hranu koja se ispoljava u formi alergija i netolerancije na pojedine nutrijente (netolerancija na laktozu i glutenska enteropatija). Isto tako prisutni su poremećaji u ishrani kao što je anoreksija i bulimija.
S druge strane, razvoj tehnologije i tehnički progres doprinijeli su proizvodnji dovoljno hrane ali kao posljedica pojavljuju se kontaminanti koji nisu prirodan sastojak hrane. Tako se osim prirodnih sastojaka ( nutrijenti) u hrani mogu naći i nepoželjne komponente porijeklom iz okoliša ili komponente koje čovjek koristi u procesima primarne poljoprivredne proizvodnje, prerade, pakovanja, skladištenja i distribucije. Zbog toga je kontrola kvaliteta hrane i upravljanje kontrolom kvaliteta i zdravstvenom sigurnost i imperativ koji je neupitan. Danas istraživanja teže ka određivanju značenja pojedinih sastojaka hrane i utjecaja ishrane na zdravlje i bolest. Pri tome se razvijaju proizvodni procesi koji omogućavaju dobijanje hrane sa najmanje degradativnih promjena tokom prerade kao i nutritivno vrijednih i zdravstveno ispravnih proizvoda
Zdravstvena sigurnost hrane je koncept primjene zakonske regulative i standarda, koji ako se primijene u proizvodnji omogućavaju da tako dobijena hrana neće naškoditi potrošaču. Danas se korsiti proaktivan, preventivni i procesni pristup u sprečavanju moguće kontaminacije hrane u svim fazama proizvodnje. Tako su razvijeni na globalnom svjetskom nivou različiti standardi čija implementacija podiže zdravstvenu sigurnost hrane.
OPASNOSTI U HRANI / TOKSIČNI SASTOJCI
U hrani se nalaze brojne hemijske supstance sa različitim efektima na metaboličke procese u organizmu. Osim nutrijenata u organizam se unose i nenutritivne materije koje mogu imati nepoželjan utjecaj na zdravlje. One dolaze iz izvora koje stvara čovjek, ali neke mogu biti i prirodno prisutne u hrani. Obzirom na nužnost primjene agrotehničkih mjera u primarnoj proizvodnje, te hemijskih sredstava u cijelom prehrambenom lancu prisutnost po zdravlje štetnih materije u hrani je neizbježna. Opasnosti ( hazardi) po zdravlje koje se mogu naći u hrani su sve biološke, hemijske ili fizičke materije koje nose potencijal koji moze nanijeti štetu po zdravlje potrošača. Opasnosti nose i određene rizike koji označavaju vjerovatnost i težinu mogućeg štetnog djelovanja opasnosti na zdravlje ljudi. Rizik se definiše kao kombinacija vjerovatnoće pojave štete i obim takve štete. Opasnosti po sigurnost hrane uključuju i alergene, ali i sadržaj materija koje mogu štetiti po zdravlje specifičnim populacijskim grupama kao što su osobe koje iamju celijakiju ili netoleranciju na laktozu. Zdravstvena sigurnost hrane podrazumijeva zadovoljavajući stepen sigurnost da hrana neće prouzročiti štetne utjecaje na zdravlje ljudi ako je pripremljena i konzumirana sukladno njenoj namjeni.
Najčešće opasnosti su različite vrste kontaminanata koji u hranu mogu da dospiju nekontrolirano iz okoliša ili mogu biti rezidue (ostaci) tretiranja koje je čovjek koristio u različitim fazama proizvodnje. To su materije koje nisu namjerno dodane u hranu nego su posljedica tretiranja tokom proizvodnje, pakiranja, transporta, obrade hrane ili su pak posljedica nekih prirodnih procesa. Hemijske kontaminante koji se mogu naći u hrani, a s obzirom na njihov izvor, možemo podijeliti na: prirodne kontaminante, kao što su mikotoksini porijeklom iz plijesni i enterotoksini iz bakterija, kontaminante ostatke tretiranja biljaka i životinja, kao što su pesticidi i ostaci veterinarskih lijekova i sl.,kontaminante iz okoliša kao što su dioksini, policiklički bifenili, policiklički, aromatski ugljikovodici i kontaminante koji nastaju obradom hrane, kao što su hlorpropanoli, akrilamid, ostaci sredstava za čišćenje, migrirajuće toksične materije iz ambalaže i drugi. U nekim slučajvima toksične materije su prirodni konstituenti hrane i mogu biti iz biljnih i iz životinjskih namirnica. S druge strane postoji hemijska kontaminacija hrane koja se može desiti u bilo kojoj fazi proizvodnje.
Opasnosti iz okoliša
Uzrok kontaminacije hrane može biti zagađenost zraka, vode i tla. Ovi izvori kontaminacije zbog globalnih utjecaja vrlo teško se kontroliraju. Glavni zagađivači zraka su otrovni plinovi iz industrijskih postrojenja i sagorijevni gasovi iz motornih vozila. Toksične čestice iz zraka se apsorbiraju u žitarice, voće, povrće i dalje prenose putem lanca prerade i distribucije hrane do krajnjeg potrošača. S druge strane tekući industrijski i otpad iz domaćinstava često završava u vodi, pri čemu se toksične hemikalije apsorbiraju u ekosistem i na taj način ulaze u lanac ishrane. Na zagađenost tla najviše uticaja ima upotreba pesticida i umjetnih gnoiva. Neke od ovih komponenti se mogu u tlu zadržati i po više godina. Najpoznatiji toksikanti koji zagadjuju hranu porijeklom iz industrijskog otpada i prirodnog okoliša su: hlorirani ugljikovodici, policiklički aromatski ugljikovodici, teški metali, radioaktivni i ostali elementi. Često su prisutni dioksini stabilni hlorirani ugljikovodonici. Osim dioksina[1] u hranu mogu prispjeti iz okoliša i polihlorirani dibenzofurani. Ovi spojevi imaju slične osobine i sličnu hemijsku strukturu. Takodje imaju i slične biološke karakteristike, uključujući i toksičnost. Nastaju kao nenamjerni nus-produkti procesa sagorijevanja. Dioksini se primarno najčešće nalaze u zraku, a preko zraka ulaze u tlo, vodu i biljke. Tako se mogu naći u različitim ciklusima lanca ishrane. Preko biljaka i životinja dospijevaju u meso i mlijeko pa na taj način ulaze u lanac ishrane čovjeka. U organizmu se vrlo teško razgrađuju, pa su i mala djeca ugrožena čak i majčinim mlijekom. U organizmu se postupno akumuliraju i vrlo sporo ili nikako razgraduju.U hrani, kao kontaminanti iz okoliša, mogu biti prisutni i polihlorirani bifenili (PCB). Oni pokazuju sličnu toksičnost kao i dioksini. Izazivaju pad imuniteta, opadanje kose, smetnje u živčanom sistemu. U hrani su prisutni u vrlo malim koncentracijama i to u mesu, ribi i mliječnim proizvodima.Unosom u organizam se akumuliraju u adipoznom tkivu. Polihlorirani bifenili se široko koriste kao pesticidi, dodaci gumi i plastici, kao prijenosnici toplote u industriji ulja, boja i lakova. Često spominjani kontaminanti koji se mogu naći u hrani su policiklički aromatski ugljikovodici (PAH). To je skupina organskih spojeva koji sadrže dva ili više spojenih aromatskih prstenova.. Nastaju za vrijeme nepotpunog sagorijevanja ili pirolize organskih materija kod industrijskih procesa ali i u domaćinstvu. Imaju izražen kancerogeni i genotoksični potencijal. Policiklički aromatski ugljikovodici u hrani mogu nastati i tokom prerade.
Opasnosti mikrobnog porijekla
Sve faze proizvodnje u prehrambenom lancu nose odrđene biološke ( makrobiološke i mikrobiološke) opasnosti. Ishrana ljudi oduvijek je bila vezana sa opasnošću od unošenja u organizam mikroorganizama i njihovih produkata, koji mogu dovesti do nastanka bolesti. Neki od njih mogu se nalaziti u namirnicama, dok je prisustvo ostalih posljedica kontaminacije porjeklom iz vanjske sredine, životinja ili čovjeka. Bakterije, kvasci, plijesni, protozoe i virusi pripadaju različitim sistematskim kategorijama mikroorganizama. U principu razlikujemo dvije vrste njihovog štetnog djelovanja na zdravlje ljudi, a to su: intoksikacije i infekcije. Kod intoksinacija životnim namirnicama trovanje ne izazivaju mikroorganizmi, nego toksini koji nastaju kao produkti njihovog metabolizma u namirnicama. U slučaju infekcija životnim namirnicama nosioci trovanja se prenose prehrambenim artiklima. Kod infekcija životne namirnice su nakon uništenja mikroorganizama bezopasne, dok kod toksikacije stvoreni toksini mogu, pod određenim uslovima, djelovati i nakon uništenja mikroorganizama.
U proizvodnji prehrambenih proizvoda opasnost često predstavlja razvoj različitih vrsta plijesni. Plijesni možemo podijeliti na takozvane „plijesni polja“ (Fusarium) i na „plijesni skladišta“ (Penicillium, Aspergillus). Za svoj rast i razvoj plijesni sintetiziraju primarne metabolite, dok sekundarne metabolite koriste kao odbranu od drugih mikroorganizama. Sekundarni metaboliti mogu biti toksični i za ljude. Opasni su zbog visoke toksičnosti i u malim količinama zbog odsutnosti senzorskog upozorenja. Više vrsta pa i rodova plijesni može proizvoditi isti mikotoksin, ali isto tako jedna plijesan može proizvoditi više mikotoksina. Glavni mikotoksini su: aflatoxins, ochratoxins, fumonisins, zearalenone, trichothecenes i patulin. Akutno i kronično oštećenje zdravlja zbog djelovanja mikotoksina naziva se mikotoksikoza. Do razvoja mikotoksikoza dolazi nakon unošenja mikotoksina hranom u probavni sistem. Jednokratno uzimanje namirnica s visokom koncentracijom mikotoksina dovodi do akutnog otrovanja, dok konzumiranje hrane s niskim koncentracijama mikotoksina duži vremenski period dovodi do karcinogenih i drugih bolesti usljed kumulativnog djelovanja.
Gotovo svi mikotoksini su citotoksični i uništavaju stanične strukture kao što su membrane, te interferiraju s vitalnim staničnim procesima kao što je sinteza proteina, RNA i DNA. Simptomi mikotoksikoza ovise o nizu faktora: koncentraciji i dužini izloženosti mikotoksinu, o vrsti i toksikodinamičkim osobinama mikotoksina (apsorpciji, hidrofilnosti / lipofilnosti, distribuciji u tkivima i organima, metabolizmu i poluvremenu raspada, te eliminaciji).
Opasnosti koje mogu nastati tokom proizvodnje i prerade harne
U pojedinim segmentima proizvodnje hrana može biti konatminirana biološkim, hemijskim i fizičkim agensima., a uzroci konataminacije su raznoliki.Tako hemijske opasnosti u hrani sa aspekta uzroka njihovog nastanka tokom proizvodnje i prerade mogu biti: prirodno prisutne opasnosti u hrani kao njen legalan sastojak,opasnosti u formi ostataka od tretiranja biljaka-pesticidi,opasnosti u formi ostataka od tretiranja životinja- veterinarski lijekovi. opasnosti u formi toksičnih materije koja nastaju termičkom obradom hrane,prehrambeni aditivi u količinama večim od ADI vrijednosti. ostaci sredstva za higijenu i sanitaciju, migrirajuće grupe iz ambalže i druge.
Prirodne toksične tvari u hrani.Prirodno prisutne toksične tvari u hrani mogu biti iz biljnih ( primjeri amigdlin u sjemenkama i solanin u krompiru) i životinjskih namirnica ( neurotoksini u ribama toplih mora). U hrani su prisutne kao prirodni toksini u biljkama, toksične tari u gljivama, prirodni toksini koji se korsite kao pesticidi, tokisini animalnog porijekla itd. Česti su primjeri toksičnih tvari koje proizvode alge, a kojima se u eko sistemu hrane ostale morske životinje, pa se tako toksini prenose na ostale stanovnike eko sistema.
Ostaci od tretiranja biljaka-pesticidi. Pesticidi[2] su selektivne sintetske toksične materije namijenjene za uništavanje štetnih životinjskih i biljnih organizama. Primjenjuju se u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji radi zaštite biljaka kao i za uništavanje skladišnih štetočina. Prema porijeklu mogu biti neorganske materije kao i materije iz biljaka, bakterija i gljiva. Mogu biti i organske sintetske materije kao što su: organohlorirani i organofosforni spojevi, triazini, derivati fenoksi-ugljične kiseline, sintetički piretroidi itd. Najčešće sadrže toksične elemenate kao što je živa, arsen, fosfor i drugi. Neki među njima su i karcinogeni nakon dužeg konzumiranja sa hranom. Značajniji pesticidi su insekticidi (sredstva za uništavanje insekata, parazita, muha, krpelja itd), rodenticidi (uništavanje glodara), herbicidi (sredstva za zaštitu od korova), fungicidi i drugi. U hrani se pojavljuju u obliku rezidua[3]. Porijeklo ostataka pesticida u hrani može biti neposredno od tretiranja ili posredno iz okoliša. Tako posredno pesticidi mogu dospjeti putema vodotoka sa tretiranih usjeva u rijeke, ali i hranom kojom se hrane domaće životinjeitd. Ukoliko je upotreba pesticida u proizvodnji hrane nekontrolisana[4] posljedice mogu biti katastrofalne po zdravlje ljudi. Zbog toga se nastoji da upotreba pesticida bude pod kontrolom uz osiguranje integralne proizvodnje i monitoringa njihove pravilne primjene. Proizvođači poljoprivrednih proizvoda su dužni pridržavati se potrebnih karenci[5] u cilju smanjenja sadržaja pesticida u hrani na najmanju moguću mjeru (MRL[6]). Putem lanca ishrane pesticidi se prenose i na životinje koje čovjek koristi za dobijanje hrane. Zbog toga praćenje prisustva pesticida postaje obavezno kako u namirnicama biljnog tako i u namirnicama životinjskog porijekla.
Ostaci od tretiranja životinja. Za zdravstvenu sigurnost hrane životinjskog porijekla posebno je značana upotreba veterinarskih lijekova koji se korsite za liječenje i kontrolu zdravlja životinja. Ostaci od tretiranja životinja su najčešće: antibiotici, antiparazitni lijekovi, hormonski pripravci, antiseptici, dezinficijensi i sredstva za smirenje. Karenca lijeka, odnosno period njegovog izlučivanja iz organizma životinja, je najvažniji faktor koji utiče na pojavu rezidua lijekova u namirnicama životinjskog porijekla. U pogledu zdravstvene sigurnost i hrane životinjskog porijekla, ostaci veterinarskih lijekova u jestivim tkivima životinja, ukoliko se unose u dužem vremenskom periodu mogu izazvati toksične efekte i kao takvi opasnosti u hrani.
Opasnosti koje nastaju termičkim tretmanom hrane.Termička obrada nekih vrsta hrane pri visokim temperaturama nosi sa sobom i niz opasnosti zbog mogućeg stvaranja određenih toksičnih materija. Osnovna svrha kuhanja hrane je postizanje mikrobiološke sigurnost i sa optimalnim nutritivnim i senzorskim svojstvima i minimalnim sadržajem potencijalono štetnih materije. Toksikanti koji nastaju obradom mogu biti različiti produkti procesa. Tako toksične materije mogu nastati u procesima kao što su Maillardove reakcije, autooksidacija lipida, tretiranje hrane kiselinama ibazama, fermentacija, salamurenje, ionizirajuće zračenje i sl. Prikazati ćemo nekoliko karakterističnih primjera toksičnih materije koje nastaju tokom prerade hrane.Toksična materija koja nastaje termičkom obradom nekih vrsta hrane pri visokim temperaturama je akrilamid[7]. Može biti prisutan u širokom spektru pržene i pečene hrane. Akrilamid je IRAC[8] svrstao u grupa karcinogena. Relativno visoke koncentracije akrilamida mogu da se nalaze u hrani bogatoj ugljikohidratima kao što su čips, prženi i pečeni krompir i tostirani hljeb. Nastanak akrilamida je u vezi sa stupnjem preprženosti hrane, gdje dolaze do izražaja Maillard-ove[9] reakcije, a posebno aminokiseline asparagina. Hljeb, odnosno kora hljeba, žitarice i kafa sadrže određene koncentracije akrilamida.Takođe, heterociklični amidi (HCA) u pečenom mesu mogu biti povezani sa nastankom raka u stomaku i drugim organima. Heterociklični amid se formira kada aminokiseline i kreatin[10] reaguju na visokim temperaturama. Četiri faktora utiču na formiranje hetrocikličnih amida: vrsta hrane, metod kuhanja, temperatura i vrijeme. Hetrociklični amidi se mogu naći u kuhanom mišićnom mesu. Drugi izvori proteina kao što su mlijeko, jaja, tofu, jetra sadrže vrlo malo ili nikako HCA ako se kuhaju. Prženje, pečenje i roštilj proizvode najveće količine HCA. Kao potencijalne toksične materije u hrani značajni su hlorpropanoli i policiklički aromatski ugljikovodici, koji također nastaju termičkom obradom hrane. Hlorpropanoli nastaju obradom različitih vrsta hrane ili sastojaka hrane. Značajne količine mogu biti u ječmu za vrijeme proizvodnje slada, kao i tostiranom hljebu, prženom siru ili prženim žitaricama, umacima od soje i sličnim proizvodi, biskvitima, kuhanoj usoljenoj ribi ili mesu. Najvažniji spojevi iz grupe hlorpropanola se 3-monohlorpropandiol (3-MCPD) i 1,3-dihlor-2-propanol.
Sredstva za higijenu i sanitaciju. Tokom prerde hrane koriste se različita sredstva za higijenu i sanitaciju koja mogu biti štetna po zdravlje. Sapuni i deterdženti sadrže površinski aktivne materije sa različitim oblicima ispoljavanja toksičnog efekta. Od sredtva za dezinfekciju najčešće se upotrebljavaju preparati na bazi hlora, persirćetna kiselina, vodonik peroksid, alkohol kao i hlorovodonična i azotna kiselina (CIP) te od baza natrijev hidroksid.
Teški metali.Teški metali se zovu zbog toga što imaju gustinu veću od 5 g/cm3. U hrani se mogu naći u sastavu okolišnih kontaminanta. U toksične metale se ubrajaju metali koji nisu biogeni i djeluju isključivo toksično kao što su: olovo, živa, kadmij, arsen, talijum i uranijum. Neki teški metali su neophodni za žive organizme (biogeni) kao što su: cink, željezo, molibden, mangan, kobalt i selen. Značajniji izvori zagađivanja teškim metalima su: saobraćajna sredstva, metalska industirja, rudnici, topionice metala, organska i mineralna đubriva i urbani otpad. Teške metale biljke prvenstveno usvajaju preko korjena iz zemljišnog rastvora, a manjim djelom i preko nadzemnih organa iz atmosfere. Usvajanje i nakupljanje elemenata u biljkama zavisi od brojnih endogenih i enzogenih činilaca. Najvažnije hemijske grupe za koje se vezuju metali su: sulfhidrilna, fosforilna, amino i imino, karboksilna i fenolna.
Olovo, ako se unese u organizam se deponuje i akumulira u kostima i manjim djelom u jetri, bubrezima i mekim tkivima. Trovanje olovom utiče na funkciju mozga i nervnog sistema, smanjuje stepen inteligencije, moć zapažanja i memoriranja. Najteži oblici izazivaju smrt. Najčešći izvori olova su sagorijevni gasovi automobila, slikarske boje, hrana, voda, glineno suđe za kuhanje hrane, staklena ambalaža, konzerve, cigarete i drugi.
Živa (Hg) je teški metal koji u hranu dolazi najčešće upotrebom pesticida, a koristi se i u kozmetici za smanjenje rasta bakterija. Nastaje i kao produkt sagorijevanja uglja. U hrani se najčešće nalazi u vodi i ribama. Živa je toksična i kao elementarna i u svim svojim spojevima. Simptomi trovanja javljaju se u organima za varenje, a zatim u nervnom sistemu.Unos pektina i aliginata može smanjiti resorpciju žive.
Kadmij (Cd) u hranu dolazi iz prirodnih izvora. Visoka doza kadmija u bubrezima izaziva oštećenje tkiva bubrega, utiče na nastanak kamenca u bubrezima i povećanje pritiska. Kadmij utiče na strukturu kostiju dovodeći do njihove deformacije. Čest je uzrok anemije, oštećenja srca i bubrega, a i kancerogen je.
Arsen se akumulira u tijelu, posebno u kosi, koži i nekim unutrašnjim organima. Trovanje arsenom izaziva opadanje kose, dermatitis i druge probleme organa za varenje, zatim premorenost, glavobolju, zbunjenost, psihološke probleme i oderđene promjene na jetri i bubrezima.
ZAKLJUČCI
Zbog činjenice da gotovo ne postoji hrana koja ne sadrži štetne supstance, na državnom nivou kao i nižim nivoima nužno je neprekidno vršiti identifikaciju i analizu opasnosti kao i procjenu rizika uz određivanje maksimalno dopuštene koncentracije koja se smije naći u hrani.Količina i nivo štetnosti prisutnih opasnih materija, te izloženost unosa takvih materija tokom ishrane determiniraju moguće posljedice. One mogu biti akutne usljed unosa toksičnih komponenti u kraćem vremenskom periodu ili trvanje nastalo postepenom akumulacijom toksikanata u organizmu koji se unose duži vremenski period u manjim količinama. U te svrhe potrebno je permanentno razvijti sisteme koji preveniraju mogući unos štetnih materija u hrani na nacionalnim nivoima, a na bazi analize i procjene rizika kao i upravljanju rizicima.Na nižim nivoima proizvodnje hrane, kao što je primarna poljoprivredna proizvodnja, prerada, pakovanje i distribucija, neophodno je brže uspostavljanje različitih oblika upravljanja zdravstvenom bezbijednošću hrane baziranim na domaćoj i medjunarodnoj legislativi.
Literatura:
Altug T. : Introduction to Toxicology and Food, CRC Press, Washington, 2003.
Belitz H.D., Grosch W.: Food Chemistry, Springer, Berlin, 2004.
D’Mello J.P.F.: Food Safety Contaminants and Toxins, CABI Publishing, CAB International, Oxon, 2003.
Dabrowski W.M., Sikorski Z.E. : Toxins in Food, CRC Press, Washington, 2005.
Fennema R.: Food Chemistry, Marcel Dekker, Inc., New York, 1996..
Gruić R. i Miletić I.: Nauka o ishrani čovjeka, Univerzitetu Banjoj Luci, 2007.
Hui Y. H.: Food Biochemistry and Food Processing, Blackwell, Oxford, 2006.
Insel P., Turner R.E. i Ros D. : Discovering Nutrition, American dietetic association and Jones and Bartlett Publishers International, Sudbury, 2007.
Man M.J.: Principles of Food Chemistry, Kluwe Academic/Plenum Publishers, New York, 1999.
Mills C., Shewry R.: Plant Food Allergens, Blaskwell Publishing, 2004.
Potter N. and Hotchkiss J. H.: Food science, Chapman&Hall, New York, 1997.
Stanley O.: „Food and Nutritional Toxicology“, CRC Press, Washington, 2004.
Von Elbe, J.H., Schwartz S.J.: Food Chemistry, Marcel Dekker, Inc., New York, 1996.
Watson D.: Natural Toxicants in Food, Sheffield Academic Press/CRC Press, London, 2000.
http://www.fao.org/
http://www.farmakologija.com
http://www.codexalimentarius.net/gsfaonline/additives/details.html?id=21
http://www.fao.org
[1] Dioksin je naziv za više od 200 različitih hloriranih ugljikovodika od kojih se neki ubrajaju medu najotrovnije materije. [2] Eng. pest - štetočina; lat. ceadere – ubiti. [3]Rezidu – ostatak nakon tretiranja. [4] Za kontrolu pesticida koriste s sistem integralne proizvodnje baziran na GAP – dobroj poljoprivrednoj praksi. [5] Karenca - vrijeme resorpcije i svodjenje rezidua na nivo ispod MRL. [6] Maximum rezidual level, maksimalni nivo ostatka hemijske supstance nakon tretiranja. [7] 2-propenamid. [8] Internacional Agency for Research on Cancer. [9] Reakcija šećera i amino grupe, odvija se preko niza reakcija i uzrokuje posmeđivanje, proces objasnio prvi Louis Camille Maillard (1878-1936). [10] Aminokiselina, neproteinogena, snabdijeva nergijom mišiće prilikom kontrakcije.